released April 1, 2017

"Tamo kamo idemo, barbike nas čekaju" je svirački i žanrovski naoko vrlo jednostavan album na kome po prvi puta u slučaju Veli Jože Benda nije važna glazba, nego poetika.
Uvodna "Duša Vlade" je vrlo lijepi ska s usnom harmonikom u stilu Valungara, te je jedna od najpoetičnijih pjesama cijelog albuma, a istovremeno je i najnaivnija ('nikad ne reci ne duši Vladi'). Prave stvari dolaze kroz dostatno snažan new-wave "Ne živim od zraka", odličnoj "Sjekira pod stolom" što pomalo podsjeća na Zabranjeno Pušenje, Azru i Hakuna Hatatu, (…) no dalje u kontekstu albuma stoje vrsno posložene stvari poput laganije staccato teme "Još je rano za zoru" ('opipaj pušku'), umjerenog tempa domoljubno nabijena "Sjajan grad" koju pjeva Robert Mifka u stilu Bona, plesni soul-rock / new-wave "Ako stanem u vlaku" sa ciničnim Štulićevskim akcentom ('od Zadra do Knina… prijatelji nek se sjete da smijehom rješavali smo se briga… naslonit ću glavu i sanjati kruh sa sedam kora'), pa ironična balada "Bivoli s Kustošije" u stilu starinskog rock evergreena kojim Goran opravdano daje obol prethodnim fazama benda, ustvari, samom sebi što se toliko dugo održao neprimjetan na sceni, a onda slijedi pomalo The Clash-ovska Kupi mi sladoled, dragi" s koračnicom u razblaženom rangu "Know your rights" (a i Štulić ju je posudio za "3N", sjećate se?), no meni se nekako čini melodično kao da je riječ o onom tempu "Pomorac sam majko" Atomskog Skloništa. Najfrustriranija je predzadnja "Pokušavam preživjeti", jedna od tipično umjerenih ritmičkih skladbi, no ima vraški fiksiranu liriku u kojoj se pojašnjava zašto Hrvata ima tako malo i biti će ih još manje: 'žena me moli da mazimo se češće, zove u krevet, na plahte mirišljave veće, a ja i kad dođem, odmah zaspim, vrtim se, ritam i u snu vapim: (pustite me), ja samo pokušavam preživjeti'.
Definitivan rasplet ovog pomalo naizgled benavo nazvanog albuma dolazi u zadnjoj pjesmi "Veliki dan" gdje Goran pojašnjava neukom puku kakvo je to mjesto gdje barbike čekaju. Ustvari riječ je o romantičnoj utopiji sofisticirano proklamirajući socio-političku situaciju u državi nam bajnoj, a i na Balkanu ('utrobe nam gore, ljubimo se čvrsto muški u obraze i dodajemo gas… strašila nas pozdravljaju, a gavranima predajemo zlatno prstenje u zalog za ulaznicu, jer tamo kamo idemo, barbike nas čekaju'). Nazdravlje. Viva duce! Ha-ha-ha!
Goran fino, kulturno i dovitljivo pokazuje srednji palac svemu i svačemu, na eteričan način koji klizi njegovim mekanim vokalom što ga povremeno digne, no nikad nije punkerski prgav ili Štulićevski hrapav u zanosu ekstaze. Daleko od toga da je ovaj album 'prosječan' mainstream, trud je višegodišnjeg rada i nema ama baš niti jednu nepotrebnu kompoziciju. Sve odreda govori o našoj stvarnosti, našoj utopiji kako bi nam moglo biti sjajno i bajno da nemamo takve mulce na vlasti koji nimalo ne brinu za svoj narod. A i takve glazbene urednike koji svaki dan puštaju iste pjesme. Mnogo stvari s ovog albuma ima svoju prođu u eteru isto kao i pjesme Azre.

Horvi Terapijanet