released July 1, 1998

Skloni smo u vrijeme dominacije tehničkih novotarija, o svakom novom autorskom djelu suditi sa aspekta forme a ne sadržaja. Autorska impotencija današnjih zvjezdica navikava nas na svijet nadogradnje bez prave osnove, a krajnji rezultat takvih tendencija posvemašnja je ispraznost izvođača, a pogotovo njihovog materijala. Grupa "Veli Jože" sastavljena je od ljudi srednje dobi, koji se glazbenim radom bave isključivo u slobodno vrijeme i nisu materijalno ovisni o svome glazbenom djelovanju. Samim time oni posjeduju dostatnu slobodu za kvalitetan kreativni rad, što se itekako osjeti na ovoj ploči.
Kreativni Spiritus movens ove skupine Goran Markov Knežević starijim, bolje upućenim poznavateljima nekadašnje glazbene scene, poznat je kao pjevač-autor kninske grupe "Krčma kod Đure seljaka" koja je početkom 80-tih, uz zadarski "Atlanski poremećaj", bila jedini relevantni predstavnik tada galopirajućeg New-wavea na prostoru sjeverne Dalmacije. Tadašnji mladalački polet ovog autora s godinama se iskristalizirao u specifični glazbeno-poetski izričaj koji je svoj vrhunac doživio na aktualnom materijalu.
Sama forma pjesama ogoljena je do maksimuma. Klasična rock-trio postava, bez klavijatura, puhača i osobito ozbiljnijih pratećih vokala uspjela je ipak solidno (u dva kratka studijska termina, koliko mi je poznato), bez dosnimavanja, uživo snimiti 12 vrlo kvalitetnih pjesama ujednačene vrijednosti. Upotrijebivši, dakle, samo najosnovnije, ostavili su dovoljno manevarskog prostora upečatljivom pjevanju Mira Ojvana koji je, u minimalnim studijskim terminima, uspio vrlo sugestivno prenijeti Kneževićeve zamisli. Slušajući siguran rad ritam sekcije (Kamenski - Povodnik ), možemo pretpostaviti kako je ovaj sastav zvučao na kvalitetnoj opremi u nekom zadimljenom rock-prostoru, gdje mu je uostalom i mjesto. Jedine zamjerke idu na račun "glavnog čovjeka" koji je očigledno bio pod "organizacijskim opterećenjem" te je svoju inače finu Costellovsku gitaru snimio dosta nezainteresirano, "na prvu" i bez ozbiljnijeg sounda. Nepostojanje druge gitare često ostavlja upadljive šupljine ("Norveška","Sad te nemam"), dok pojedine pjesme prosto vape za ambicioznijim vokalnim aranžmanima i prava je šteta što nije uloženo još malo studijskih sati, da ovaj materijal (A govorimo o jednoj od najkvalitetnijih domaćih ploča 90-ih !) bude adekvatno prezentiran.
Knežević je prvenstveno "songwriter" koji originalnim glazbenim rješenjima nadograđuje svoju vrhunsku poetiku, pa ne razumijem zašto se ovaj "autor u zrelim godinama", s obzirom na svoju originalnost i višeslojnost, do sada nije okušao i na literarnom polju. Njegove pjesme ponekad nemaju onu klasičnu formu kakvu imaju neki njegovi uzori (The Beatles), ali često naginju sofisticiranom pop artizmu svjetske scene 80-tih (XTC, Talking heads). "Veli Jože" rijetko koristi klasično poimanje refrena. Na tom tragu su i dvije zanimljive obrade Beatlesa ("Hey Buldog" i "Happynes is the Warm Gun"). Već sam izbor ovih zanimljivih Lennonovih uradaka ukazuje nam na put koji je ova grupa izabrala jer radi se o nekomunikativnijim, ali zato artistički možda i vrjednijim pjesmama ("Gore visoko", "Jutros, nevidljiv sam").
Usprkos ujednačenosti materijala, ne mogu a da ne izdvojim atmosferski najzanimljivije "Sami u vodi" i "Alkohol za lava", a prije svega fascinantnu "Crni put", energičnu i snažnu posvetu vječnoj potrazi, potrazi u kojoj se nalaze ovakve inteligentne grupe kao što je zagrebački "Veli Jože"!

Mario Cvitković Padelin May 2000.